Umayyad kalifat (arapski: ٱلخلافة ٱلأموية, trans Al-Khilāfatu al-'Umawiyyah), koji je takođe napisan Omayyad, bio je drugi od četiri glavna kalifata uspostavljena nakon smrti Muhameda. Kalifat je upravljala dinastija Umayyad (arapski: ٱلأمويون, al-'Umawiyyūn, ili بنو أمية, Banū'Umayya, 'Sons of Umayya'), iz Meke. Član klana Umayyada ranije je došao na vlast kao treći Rashidun kalif, Uthman ibn Affan (r 644-656), ali zvaničnu vladavinu Umajada uspostavila je Muavija ibn Abi Sufyan, dugogodišnji guverner Sirija, nakon završetka Prvi muslimanski građanski rat u 661. godini. Sirija je nakon toga ostala glavna baza snaga Umayyada, a Damask je bio njihov glavni grad. Umajadovi su nastavili muslimanska osvajanja, uključivši Kavkaz, Transoksiana, Sind, Magreb i Iberski poluostrvo (Al-Andalus) u muslimanski svet. U najvećoj meri Umayyad kalifat obuhvata 11.100.000 km2 (4.300.000 sq mi) i 62 miliona ljudi (29% svetske populacije), čineći ga jednim od najvećih imperija u istoriji u oba područja i proporciji svjetske populacije. Umayyad kalifat je bio de facto sekularan. U to vrijeme, neki od Muslimana smatraju da je oporezivanje i administrativna praksa Umayyada nepravedna. Hrišćansko i jevrejsko stanovništvo je i dalje imalo autonomiju; njihova pravosudna pitanja su obrađivana u skladu sa svojim zakonima i vlastitim vjerskim rukovodiocima ili imenovanjima, iako su platili porez na anketu za policiju u centralnoj državi. Muhamed je eksplicitno izneo tokom svog života da se vjerskim grupama Abrahamova (ipak većina u vremenu Umajadskog kalifata) treba dopustiti da praktikuju svoju vlastitu religiju, pod uslovom da su platili oporezivanje. Država blagostanja i muslimanskih i nemuslimanskih siromaštva koje je započeo Umar ibn al Khattab takođe je nastavila, a finansirana je Zakatovim porezom samo na muslimane. Muavijina supruga Maysum (Jazidova majka) takođe je bila hrišćanin. Odnosi između Muslimana i hrišćana u državi bili su stabilni u ovom trenutku. Umajadovi su učestvovali u čestim borbama sa hrišćanskim vizantijancima, a nisu se bavili zaštitom sebe u Siriji, koja je ostala u velikoj meri kršćanska kao i mnogi drugi delovi carstva. Istaknute pozicije su držali hrišćani, od kojih su neki pripadali porodicama koje su služile u vizantijskim vladama. Zapošljavanje hrišćana je deo šire politike vjerske asimilacije koja je bila potrebna zbog prisustva velikih hrišćanskih populacija u osvajačenim provincijama, kao iu Siriji. Ova politika je takođe povećala popularnost Muawije i ojačala Siriju kao svoju moćnu bazi. [Harran][Kordoba, Španija][Arapski][Grčki jezik][Latinski][Armenian language][Berber jezici][Gruzijski jezik][Spisak zemalja i zavisnosti po područjima][Rashidun Caliphate][Vizantijsko carstvo][Egzarhat iz Afrike][Mauretania Tingitana][Sokoto kalifat][Aghlabids][Iberian Peninsula][Spisak najvećih imperija][Judaizam][Abrahamske religije] |